Bakalar

Priča

Usoljeni bakalar (baccalà) na talijanskom je Badnjaku usko vezan uz katolički običaj posta: sve do 1960-ih, 24. prosinac bio je dan strogog uzdržavanja od mesa, a riba je bila dopuštena zamjena — u brdovitim, od mora udaljenim krajevima Italije, gdje svježa riba nije bila dostupna, usoljeni bakalar, koji se mogao čuvati mjesecima, postao je praktično i pristupačno rješenje. Hrvatskom čitatelju to će zvučati vrlo poznato, jer je i kod nas bakalar jedno od najtipičnijih badnjačkih jela. Zanimljivo je da „gozba sedam riba” (Feast of the Seven Fishes), koja se danas često predstavlja kao talijanski običaj, zapravo nije izvorno talijanski naziv ni broj: najraniji pisani trag tog izraza pronađen je tek u članku lista Philadelphia Inquirer iz 1983., a u samoj Italiji običaj se jednostavno zove „Vigilia di magro”, posna večer, bez propisanog broja jela. Gozbu sa sedam ribljih jela razvili su južnotalijanski iseljenici u Americi, koji su sa sobom ponijeli naviku jesti bakalar na Badnjak — lijep primjer kako tradicija raste i u iseljeništvu, ne samo u zemlji podrijetla.