Karađorđeva šnicla

Priča

Karađorđeva šnicla mnogo je mlađa nego što joj ime daje naslutiti. Milovan Mića Stojanović, tada kuhar u beogradskom restoranu Golf, rekao je da ju je smislio 1956. ili 1957., kad je jedna spikerica Radio Beograda naručila piletinu Kijev, a u kuhinji nije bilo potrebnih sastojaka. Umjesto toga zarolao je tanku teleću ili svinjsku šniclu oko kajmaka, panirao je i ispržio, a ona je zatražila recept. Poslije je jelo predstavio na ugostiteljskoj izložbi i nazvao ga po Karađorđu, vođi Prvog srpskog ustanka i utemeljitelju dinastije Karađorđević. Prema njegovim vlastitim uputama za posluživanje, preko rolice ide traka tartar umaka, a u sredini stoji ploška limuna, što treba podsjećati na Orden Karađorđeve zvijezde. U duhu boemskog humora dobila je i drskiji nadimak, djevojački san. Stojanović je poslije postao glavni kuhar Josipa Broza Tita, a šnicla je danas standardno jelo na jelovnicima srpskih restorana i osobito je popularna u beogradskoj četvrti Skadarlija.

U Srbiji je 14. veljače ujedno i blagdan Svetog Trifuna, pravoslavnog zaštitnika vinove loze, vinara i vinogradara. Stojanović je uz svoju šniclu preporučivao lagano bijelo vino; poslužite je s pomfritom ili mahunama i čašom srpskog bijelog vina.