Lovački gulaš (Bigos)

Priča

Bigos, jelo od svježeg i kiselog kupusa s raznim vrstama mesa i kobasica, u pisanim se izvorima spominje od 17. stoljeća, a recepti se pojavljuju već 1682. u kuharici Stanisława Czernieckog — no ono što danas smatramo bigosom, s kupusom kao glavnim sastojkom, razvilo se tek poslije. Naziv „lovački gulaš”, pod kojim je poznat izvan Poljske, dolazi iz stvarne prakse: bio je idealna hrana za poljsko plemstvo u višednevnom lovu, jer se mogao kuhati u velikim količinama, nositi u loncima po hladnoći i, što je najvažnije, doista postaje bolji svakim podgrijavanjem — okusi mesa, kupusa i začina danima se polako stapaju. Zato se bigos tradicionalno kuha danima prije Božića, podgrijava kroz cijele blagdane, pa čak i zamrzava za poslije, a mnogi Poljaci tvrde da je tek tjedan dana star bigos pravi bigos. Iako nije jedno od dvanaest strogo posnih jela Wigilije, čest je na stolu na Božić i Štefanje, kad post završi i meso se u punoj snazi vraća na jelovnik. Tko kod nas zna kako sarma bolje miriše svakim podgrijavanjem, lako će razumjeti zašto.