Medenjaci s korom (Lebkuchen)

Priča

Nürnberg se stoljećima naziva „gradom medenjaka”, i to nije slučajno: grad je ležao na raskrižju srednjovjekovnih trgovačkih putova kojima su iz Venecije stizali začini — cimet, klinčić, muškatni oraščić — dragocjeni poput zlata. Redovnici, a kasnije cehovi pekara-medenjaka (Lebküchner), iskoristili su blizinu okolnih šuma bogatih medom i razvili tijesto koje se, za razliku od običnog kruha, moglo čuvati mjesecima — dragocjeno svojstvo u vrijeme kad se hrana nije mogla zamrzavati. Elisenlebkuchen, luksuzna verzija gotovo bez brašna namijenjena nekad bogatijim građanima, i danas se pravi po starim receptima i nosi zaštićeno ime. Lebkuchen dolazi u desecima oblika — okrugli s oblatnom na dnu, u obliku srca s natpisom od glazure, u limenim kutijama s motivima grada — i gotovo se nikad ne peče kod kuće u posljednji čas, nego se kupuje unaprijed jer, kao i stollen, vremenom omekša i postane bolji. Za mnoge Nijemce Lebkuchen je prvi „miris Božića”, onaj koji se osjeti čim se otvori limena kutija — a hrvatskom čitatelju najbliža su mu usporedba naši medenjaci, s kojima dijeli med i zimske začine.