Panettone

Priča

Panettone ima barem dvije popularne legende o podrijetlu, i obje uključuju ljubav i kuhinjsku improvizaciju. Jedna priča o mladom sokolaru Ughettu koji se zaljubio u kćer siromašnog milanskog pekara pa je, da spasi obiteljski posao, u obično tijesto za kruh potajno dodao maslac, šećer, a potom i kandiranu koru i grožđice — kolač je postao toliko tražen da su roditelji napokon pristali na brak. Druga priča smješta radnju na dvor jednog milanskog vojvode u 15. stoljeću: kad je kuharu zagorio pripremljeni desert, mladi pomoćnik po imenu Toni na brzinu je od ostataka tijesta i voća sklepao novi kolač koji je vojvodu oduševio — otud navodno ime „pan de Toni”, „Tonijev kruh”. Koja god priča bila bliža istini, panettone kakav danas poznajemo mnogo je mlađi od tih legendi: stoljećima je bio nizak i zbijen kruh, a visok, kupolast i prozračan oblik dao mu je tek oko 1920. milanski pekar Angelo Motta. Takav kvasni kolač zahtijeva nekoliko dana prirodnog vrenja tijesta prije pečenja, zbog čega ga danas najčešće čak i talijanske obitelji kupuju kod provjerenog pekara, a ne peku same. Kupljena kutija panettonea, poklonjena kolegi ili susjedu, u Italiji je gotovo jednako uobičajen božićni gest kao čestitka.