Pečena guska s nadjevom od začinskog bilja

Priča

Prije nego što je puretina postala gotovo univerzalno božićno meso u anglosaksonskom svijetu, guska je stoljećima bila prvi izbor irskog svečanog stola — veća i masnija od kokoši, dovoljno impresivna za najvažniji obrok u godini, a u ruralnim krajevima i praktičnija jer se uzgajala u dvorištu. Nadjev od kruha, luka, žajbolja i majčine dušice upija dio masnoće tijekom pečenja i sam po sebi postaje jedan od najcjenjenijih dijelova obroka. Charles Dickens u svojoj britanskoj „Božićnoj pjesmi” bira baš gusku, a ne puretinu, za skromnu obitelj Cratchit — odraz šireg britansko-irskog obrasca 19. stoljeća, kad je guska bila sinonim za skroman, ali svečan božićni objed običnih ljudi, dok je puretina dugo bila skuplji, gradski izbor. Danas je u Irskoj puretina uobičajenija, no obitelji koje čuvaju stariju tradiciju i dalje se vraćaju guski kao autentičnijem, „starinski irskom” izboru.