Pečene lazanje

Priča

Iako se lazanje jedu tijekom cijele godine, u mnogim srednjotalijanskim i južnotalijanskim obiteljima upravo je pečena lazanja, a ne pečenka ili riba, središnje jelo božićnog ručka — dovoljno svečana i bogata (slojevi tjestenine, ragù umaka od mesa, bešamela i sira) da opravda sate provedene u kuhinji, a dovoljno poznata da je nitko za stolom ne dočeka s nepovjerenjem. Priprema se gotovo uvijek dan ranije, jer lazanja narezana i pečena nakon što je odstajala u hladnjaku drži oblik bolje i lakše se reže na uredne komade — praktična prednost u danu kad je pećnica već zauzeta drugim jelima. Recept ragùa čuva se kao obiteljska tajna generacijama, a rasprave o omjeru mesa, vrsti rajčice ili nužnosti muškatnog oraščića u bešamelu mogu biti jednako žustre kao i one o pravom tortelliniju. Na talijanskom božićnom stolu lazanja je manje iznenađenje, a više potvrda — dokaz da svečani obrok, čak i s poznatim jelom, može biti nešto sasvim drugo kad ga radi baka.