Riba u lugu

Priča

Riba osušena do kamene tvrdoće, a zatim natopljena u lužinu dok ne nabubri u prozirnu, gotovo želatinoznu masu — postupak koji je nekad bio jedini način da se bakalar sačuva mjesecima i doputuje daleko od obale, u unutrašnjost zemlje. Isti norveški sušeni bakalar stoljećima stiže i na naš badnjački stol, samo što ga mi namačemo u vodi, a ne u lužini. Zanimljivo je da je lutefisk danas popularniji među potomcima norveških iseljenika u Americi nego u samoj Norveškoj: gradovi američkog Srednjeg zapada s jakom norveškom baštinom priređuju cijele večere posvećene isključivo lutefisku, u crkvenim dvoranama i lokalnim udrugama, a jedan se gradić u Minnesoti naziva „američkom prijestolnicom lutefiska”. To nije slučajno: između 1825. i 1925. više od 800.000 Norvežana iselilo se u Sjevernu Ameriku, velikom većinom u Sjedinjene Države, a danas se blizu četiri milijuna Amerikanaca izjašnjava norveškim podrijetlom — otprilike dvije trećine stanovništva same Norveške. Povjesničarka Hasia Diner takva jela opisuje kao „markere prošle autentičnosti”, hranu koja se čuva ne zbog okusa, nego zbog sjećanja. Poslužuje se s otopljenim maslacem ili hrskavom slaninom, pireom od graška i krumpirom.