Riba u lugu

Priča

Lutfisk je riba osušena do tvrdoće drveta, a zatim namočena u lužinu — nekad od pepela brezovine, danas od kaustične sode — da nabubri u gotovo prozirnu, podrhtavajuću masu. Samo sušenje potječe iz stoljeća prije hladnjaka, kad je to bio najpouzdaniji način da se riba sačuva preko zime i doputuje daleko od mora — slično kao i suhi bakalar koji se kod nas jede na Badnjak. Zanimljivo je da je lutfisk danas popularniji među potomcima švedskih i norveških iseljenika u Americi nego u samoj Skandinaviji: u gradovima američkog Srednjeg zapada s jakom skandinavskom baštinom svake se godine u crkvenim i društvenim dvoranama priređuju cijele večere posvećene isključivo lutfisku. Ondje je to jelo znak pripadnosti — hrana koja se jede jednom godišnje ne zato što je svima omiljena, nego zato što povezuje potomke s precima koji su doplovili preko oceana. Poslužuje se s bijelim umakom, otopljenim maslacem, kuhanim krumpirom i pireom od graška. Mnogima je to jelo koje se voli iz odanosti obitelji prije nego iz čistog užitka u hrani — i upravo je u tome njegova prava vrijednost.