Sarma (punjeni kupus)

Priča

Sarma u srpskoj tradiciji ima dva lica: svečanu, mesnu verziju za Božić i slavu, i posnu verziju bez mesa — s rižom, gljivama i povrćem — za dane strogog posta koji prethode pravoslavnom Božiću, koji se po julijanskom kalendaru slavi 7. siječnja. Kiseli kupus za zamatanje priprema se mjesecima unaprijed, cijele glavice ukiseljene u velikim bačvama, a upravo je taj kupus temelj bez kojeg sarme nema. Omjer mesa i riže, veličina listova i vrsta dodatnog mesa (svinjetina, govedina ili dimljena kobasica) razlikuju se od kuće do kuće, a mnoge srpske bake tvrde da po samom zamatanju listova prepoznaju „čiju” sarmu jedu. Sarma se kuha polako, satima, i uvijek se priprema unaprijed jer je, po općeprihvaćenom pravilu, najbolja drugi ili treći dan. Kao i u hrvatskim domovima, gdje se sarma za blagdane kuha na sličan način, i ondje je to jelo koje „miriše na Božić” prije nego što stigne na stol.